UDBA U PRETVORBI

MESIĆ U CEMENTARI NAŠICE ,ČOVIĆ “LIJEK” ZA PLIVU

Cementara u Našicama povezivana je u javnosti sa Stipom Mesićem, odnosno njegovom kćeri Dunjom. Ona je u PBZ-u uzela 447.195,95 njemačkih maraka. Kad su počeli problemi, odustala je od dionica.

Piše: Ivica Radoš

  • Privatizacija Tvornice cementa Našice bila je jedna od prvih afera u privatizaciji uopće. U javnosti se tu aferu povezivalo sa Stipom Mesićem, odnosno njegovom kćeri Dunjom. Privredna banka Zagreb prenijela je 10. prosinca 1992. na račun Hrvatskog fonda za razvoj ustupljena potraživanja za staru deviznu štednju u iznosu od 9,3 milijuna DEM. Banka je dala povoljne kredite 1993. Cementara iz Našica bila je u ranoj fazi privatizacije, a krajem 1992. vlasnici dionica bile su Privredna banka Zagreb i Slavonska banka, zatim 42 fizičke osobe s dionicama bez popusta, mali dioničari i neznatno državni fondovi. Zanimljiv je popis dioničara koji su uzeli kredit u PBZ-u. Ivan Ergović uzeo je 2,3 milijuna DEM, Dunja Mesić 447.195,95 tisuća DEM. Osim Dunje Mesić, još šest osoba uzelo je isti iznos, a pet osoba dobilo je kredit od 238.597,56 tisuća maraka, pet osoba od 143 tisuće, a ostali su dobili po 95 tisuća, 71 tisuću i 47 tisuća DEM. Ukupno je plasirano 9,3 milijuna DEM.

Sudeći prema državnoj reviziji iz 2003., “dodatke o ugovoru o načinu plaćanja ustupljenog potraživanja po oročenom deviznom depozitu nisu zaključili dioničari Dunja Mesić, Zvjezdana Znidarčić-Begović i Željko Nekić, a 10. rujna 1993., kad se našao u aferi, Mesić, odnosno njegova kći, očito su odustali od dionica našičke cementare ili su to izveli na drugi način. Sporazum s bankom o raskidu ugovora o načinu ustupljenog potraživanja po oročenom deviznom depozitu zaključile su Dunja Mesić i Zvjezdana Znidarčić-Begović. Na temelju navedenih sporazuma u portfelj banke preneseno je 13.000 dionica. Dunja Mesić imala je 10.000 založenih dionica, a odvjetnica Zvjezdana Znidarčić-Begović 3000”, piše, među ostalim, u reviziji. Usporedbe radi, direktor Ivan Ergović imao je 25.000 založenih dionica za kredit PBZ-a.

  • ‘To nije radio HDZ”

Prema mišljenju Tomislava Družaka, “procesima pretvorbe i privatizacije rukovodili su direktori koji su na svoje pozicije došli još u komunizmu” i , prema njegovu mišljenju, “zasigurno to nisu bili kadrovi HDZ-a”.

– Ovih dana često se družim upravo s tim dragim ljudima iz takozvane desne struje HDZ-a i uz silni trud još nisam naišao ni na jednog tajkuna i većinskog vlasnika nekog značajnijeg poduzeća – poentirao je Družak.

Takvo mišljenje dijeli i vlasnik Klinike Svjetlost, oftalmolog dr. Nikica Gabrić, koji je 80-ih godina prošloga stoljeća u Zagrebu bio politički djelatnik u socijalističkoj mladeži. On dobro poznaje ljude i odnose u tadašnjoj politici i tvrdi da su u pretvorbi 90-ih godina sudjelovali ljudi bliski bivšem, komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama, a radili su u strateškim poduzećima, Genexu, Astri, te imali povlaštene informacije. Osim Gabrića, i mnogi poslovni ljudi iz 90-ih godina prošloga stoljeća tvrde da su u privatizaciji itekako sudjelovali i ljudi iz nekadašnjeg jugoslavenskog obavještajnog miljea.

  • – Udba je sudjelovala u privatizaciji, itekako. Sve jače sisteme kao što su Astra,Ingra,JAT,Genex,Jugoturs i uvoznici,djelomice struktura Ine,Inaturs držala je UDBA.. Bilo je tih direktora za koje nitko nije znao što rade. Koliko je toga išlo za pokrivanje njihovih troškova, možemo samo pretpostaviti?! – ispričao je bivši komunistički direktor, koji je u poduzeću koje je poslije privatizirao dočekao i Tita i Tuđmana i Račana i Sanadera. Političari su se mijenjali, a on je “preživio” na svojoj poziciji.

Još je jedan čovjek preživio sve Scile i Haribde u bespućima hrvatske tranzicije i, na kraju prljave priče, zasad je, kako se čini, izbjegao pravosudni žrvanj. On je Čović, Ante Čović. Damir Gašparović bio je dugogodišnji glavni povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) za grad Zagreb i radio je u Plivi. Bio je i predsjednik Samostalnog sindikata Plive (SSP) i danas svjedok procesa u kojem je Željko Čović osvojio Plivu. Pliva je, naime, 1989. godine imala 7360 zaposlenih. Ta je tvrtka živjela od izvoza desetljećima, uspješno. Početkom 90-ih Pliva je prošla kroz pretvorbu i privatizaciju, u početku su većinski vlasnici bili državni fondovi dok su mali dioničari držali samo petinu dionica.

  • – Nije postojao poseban zakon o privatizaciji Plive. Išla je u pretvorbu i privatizaciju kao i svaka druga tvrtka. Za Vladu RH kao da je Pliva bila nebitna tvrtka – kaže Gašparić. No, na čelo Plive 1993. postavljen je Željko Čović koji je inače završio Biotehnološki fakultet. Čović je karijeru u Plivi počeo tako što je radio u prehrani. – Onda je očito zahvaljujući privatnim odnosima s Mladenom Vedrišem, kad je ovaj bio predsjednik Izvršnog vijeća Grada Zagreba, zadužen za gospodarstvo, poslan da vodi cijeli projekt. Važna je uloga Mladena Vedriša za Čovićev uspon što ne znači da su danas u dobrim odnosima. Ali u to vrijeme su bili – otkriva Gašparović. Čović je, naime, u Plivu instaliran zahvaljujući jednom propisu prema kojem, ako je tvrtka nelikvidna i ako su loši međuljudski odnosi, država može intervenirati i nametnuti upravu izvana. Tako je organiziran Čovićev dolazak za čelnog čovjeka Plive.

– Dio ljudi iz Plive u Vladu RH 1992. šalje dopis da su jako narušeni međuljudski odnosi i na osnovi toga Vlada RH intervenira i imenuje Željka Čovića za predsjednika Upravnog odbora, što je danas Nadzorni odbor. U jednom trenutku u Plivi dolazi do dvovlašća, kad je generalni direktor bio pokojni Zdravko Tomičić. Ipak, dolazi do promjena. Svu vlast u Plivi uzima Čović 1993., a njegov najbolji prijatelj je, ne treba zaboraviti, bio vrlo moćni Mladen Vedriš – objašnjava Gašparović. To je pak značilo da su tehnomenadžeri već tada uspostavili kontrolu nad Plivom.

  • – Kao ministar financija predsjednik NO Plive dugo vremena bio je i Borislav Škegro. U NO jedno vrijeme sjedio je i Franjo Luković. Uglavnom, ta ekipa – dodao je Gašparović.

Penićev magisterij

– U travnju 1996. dionice Plive izlistane su na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi te je otkriveno da američka depozitarna banka Bankers Trust Company upravlja sa 54 posto dionica Plive. Uslijedilo je desetljeće stagnacije – ispričao je Gašparović.

  • – Željko Čović tada je bio predložen za predsjednika Uprave zajednički od strane tadašnjeg vodstva tvrtke Pliva, te tada odgovarajućeg tijela Skupštine dioničara. Skupština je njegovo imenovanje, te imenovanje ostalih članova Uprave prihvatila bez ikakvih protuprijedloga ili primjedbi, osim pohvala za prijašnji višegodišnji rad u Plivi. Naime, g. Čović proveo je svoj radni vijek u Plivi prije imenovanja na funkciju člana Izvršnog vijeća Grada Zagreba 1990. i resornog sekretara za gospodarstvo. U ratnim i redovnim okolnostima u Gradu Zagrebu dao je svoj konstruktivan doprinos. Sve ostalo s mojeg stajališta spada u kategoriju osobnih interpretacija pojedinih osoba iz tog vremena – rekao nam je Mladen Vedriš.

Rezultate pretvorbe do travnja 1994. otkriva magistarski rad Ivana Penića na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Penić je bio predsjednik Fonda za privatizaciju (1993. – 1995.) te ministar privatizacije (1995. – 1996). Za manje od godinu dana, od 1. svibnja 1993. do travnja 1994., kada je Penić objavio magistarski rad – podneseno je 2877 zahtjeva za autonomnu privatizaciju. Suglasnost je izdana za 2434 poduzeća, a pretvorbu je izvršilo 2258 poduzeća. Ukupna procijenjena vrijednost 2208 poduzeća (za 50 nije bilo podataka) tada je iznosila 19,8 milijardi DEM. Od toga je u cijelosti bilo privatizirano 1069 poduzeća, koja su vrijedila 1,8 milijardi DEM. Većim dijelom privatizirana su bila 982 poduzeća ukupne vrijednosti 9,7 milijardi DEM. HFP i mirovinski fondovi u tim poduzećima imali su samo manji dio vlasništva, a veći udio vlasništva, oko 80 posto, imali su u 347 poduzeća, ukupne vrijednosti 8,3 milijarde DEM.

Budući da je Fond za privatizaciju dionica iz vlastitog portfelja i dionica koje su mu dane na raspolaganje nastojao prodati javnim prikupljanjem ponuda, prodajom na burzi ili prodajom za staru deviznu štednju ili pak ustupiti dionice, zanimljivi su podaci o svemu tome u Penićevu magistarskom radu. Javni poziv za prodaju od svibnja 1993. do travnja 1995. objavljen je za 733 poduzeća, postupak je okončan za 521 poduzeće, a ugovor je bio sklopljen sa 354 poduzeća. Sklopljeni ugovori imali su nominalnu vrijednost 210,2 milijuna DEM, a plaćeno je tek 89,2 milijuna DEM. Na Zagrebačkoj burzi rezultati su bili još mršaviji. Ponuđene su dionice 467 poduzeća, a prodano je dionica u vrijednosti 34,1 milijun DEM. Međutim, kad je u pitanju stara devizna štednja, dakle, trampa javnog duga za dionice, rezultati su u navedenoj godini bili puno bolji. Na prodaju je bilo ponuđeno 37 poduzeća u vrijednosti gotovo milijardu DEM (989,6 milijuna DEM), a prodano je 215,1 milijun DEM.

– Kad sam ja bio predsjednik HFP-a, među ostalim, privatizirana su turistička poduzeća Rivijera Poreč, Plava laguna, Istraturist, neka turistička poduzeća na području Dalmacije itd., međutim nisu potpuno privatizirana. Ta su poduzeća zapravo dobila titulara, dijelom su dionice dane Mirovinskom osiguranju, dijelom državi, a dijelom su ih kupili radnici i bivši radnici, mali dioničari. Dugo su oni to držali dok se poslije nije pojavila koncentracija dionica – prisjeća se Ivan Penić.

U to vrijeme država je iz portfelja HFP-a besplatno dodijelila dionice invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja. Bilo je 17.900 zahtjeva za dodjelu dionica, a riješeno je pozitivno 15.500 zahtjeva. Njima su za razdoblje od godinu dana dodijeljene dionice iz 317 poduzeća, prema vlastitu izboru, u vrijednosti od 73,9 milijuna DEM. Usto, na Hrvatski domovinski fond iz portfelja HFP-a preneseno je osam milijuna DEM, uglavnom je bila riječ o dionicama Ortopedije i Tiska. Do svibnja 1994. bilo je sklopljeno 518.683 ugovora o kupnji dionica od čega je ugovore sklopilo 471.374 fizičkih i 224 pravnih osoba. Ukupna vrijednost upisanih dionica iznosila je 8,7 milijardi DEM. S malim dioničarima sklopljeno je 46,073 ugovora ukupne vrijednosti 6,7 milijardi DEM. No, za navedeno razdoblje od svibnja 1993. do travnja 1994. bilo je otplaćeno samo 27.467 ugovora u vrijednosti od 600 milijuna DEM. U proračunu RH bilo je u navedenom razdoblju uplaćeno mršavih 859,8 milijuna DEM od čega u gotovini 367,7 milijuna, a u staroj deviznoj štednji 493,1 milijun DEM. Država, dakle, privatizacijom i prodajom dionica baš i nije profitirala.

  • – Nisu to bili takvi iznosi koji bi mogli presudno utjecati na gospodarstvo. Uglavnom je bilo tako zamišljeno da ta sredstva tada idu u Kreditnu banku za obnovu i razvoj i da se ponovno vraćaju u gospodarstvo, međutim ponestajalo je sredstava kao i danas pa su prebačena u budžet. Nakon toga, teško je bilo zamisliti da će se sva ta sredstva vratiti u gospodarstvo iako je dio vraćen kroz HBOR – objašnjava Ivan Penić.

U pretvorena poduzeća, otkriva Penićev magisterij, putem dokapitalizacije uloženo je samo 180 milijuna DEM. A konsolidacija poduzeća pretvaranjem potražnje vjerovnika u vlasničke udjele iznosila je 905 milijuna DEM. Još tada Penić u svome magistarskom radu zaključuje da 460 tisuća malih dioničara zbog niskog standarda ne može otplaćivati dionice.

  • – Za uspjeh privatizacije ključno je hoće li mali dioničari izvršavati svoje obveze ili će svoja prava prodati privatnim poduzetnicima – upozoravao je Penić. Osim problema koncentracije dionica u rukama manjine, odnosno preuzimanja većinskih paketa, pojavio se i problem što su se na natječaje javljali dobro informirani špekulanti koji su 90-ih godina iskoristili povlaštene informacije za preuzimanje poduzeća.

Vlasnici ,a ne poduzetnici

  • – Nije problem u tome što su preuzeli poduzeća nego je problem to što oni u biti nisu bili poduzetnici. Oni su samo preuzimali imovinu. Kupili su za jednu vrijednost nekretnine, a prodavali ih 20-50 puta skuplje. Atmosfera je stvorila špekulante, tako smo stvorili vlasnike imovine, a ne poduzetnike, osim nekolicine njih koji su doista bili poduzetnici. Kako je kod nas rasla cijena imovine tako je rasla potraga za nekretninama, svi su mislili da nekretnina donosi vrijednost. Nismo stvorili poduzetnike nego vlasnike imovine – objašnjava Ljubo Jurčić devijacije u hrvatskom modelu pretvorbe i privatizacije, odnosno razloge zbog kojih su tajkuni kupovali poduzeća zbog nekretnina.
  • – Kad su mali dioničari vidjeli da je vlasništvo u poduzećima preuzela uska grupica i da oni kao dioničari ne znače ništa, oni su svoje dionice prodali budzašto. Poslije toga privatni su vlasnici sav prihod prebacivali na tvrtku-kćer poduzeća koje su privatizirali. Prihod je prelijevan, a prikazivali su da nema profita. Sve narudžbe prebacili su na privatna poduzeća koja su oni osnovali – objasnio je akademik Zvonimir Baletić.

U travnju 1994. mirovinski fondovi bili su u posjedu dionica u vrijednosti od 3,3 milijarde DEM, a HFP je imao 6,5 milijardi. Ostatak je već bio privatiziran. Kad su pak strana ulaganja posrijedi, ona nisu iznosila više od 225 milijuna DEM. Neka od tih ulaganja bila su pun pogodak – Nikola Tesla, Koromačno, Zagrebačka pivovara, Montkemija, Karlovačka pivovara, Istra cement, Chromos Arena, Elektrokontakt. Te su se akvizicije i privatizacije pokazale kao odlične, međutim, sve je stalo na tome. Ostala poduzeća osvojili su špekulanti.

VEČERNJI https://www.vecernji.hr/premium/udba-u-pretvorbi-mesic-u-cementari-covic-lijek-za-plivu-582849

Oglasi