“LjUDI PA MI IDEMO U GRABEŽ , TU NEĆE BITI MIRA 30 GODINA”

Dizanje ruku – Sabor je 23. travnja 1991. usvojio Zakon o pretvorbi, a izuzete su banke i osiguravajuća društva. Ubrzo unutar HDZ-a počinju padati žestoke optužbe i postavlja se pitanje je li Tuđman bio za zakon

Piše: Ivica Radoš

Nakon polemika i pripreme na sjednici Vlade RH 23. siječnja 1991., koju je vodio Josip Manolić(24.08 1990-17.07 1991)  prihvaćen je nacrt Zakona o pretvorbi i Zakona o Agenciji RH za restrukturiranje i razvoj.

– Unatoč nastojanju da se zakoni donesu po ubrzanom postupku, ja sam ustrajao na tome da se provede javna rasprava o postupku pretvorbe. Diljem RH održani su razgovori s gospodarstvenicima, ukupno s njih više od 6000. Dane su obavijesti i prikupljeni vrijedni prijedlozi – podsjeća Zdravko Mršić.

U Klubu zastupnika HDZ-a desnica se pobunila protiv modela privatizacije budući da je, prema nacrtu zakona, radnički savjet poduzeća trebao bitno odlučivati o pretvorbi. Kako su članovi radničkih savjeta uglavnom bili članovi SKH, desna frakcija HDZ-a usprotivila se takvoj pretvorbi.

Desnica protiv savjeta

– Ja sam bio protiv toga da radnički savjet odlučuje o pretvorbi jer su članovi radničkih savjeta mogli biti samo komunisti. Oni su određivali model privatizacije za svako poduzeće. A morali smo ići u pretvorbu jer su se na Topčideru tiskali dinari. Htjeli su po Markovićevu zakonu kupiti udjele u svim poduzećima u Hrvatskoj – kaže tadašnji saborski zastupnik Milan Kovač.

Markovićev zakon je, naime, predviđao da fizičke osobe ulože sredstva u OOUR (poduzeće) i da, sukladno udjelima, mogu upravljati poduzećem i dijeliti dobit. Kovač je dobro detektirao namjere Beograda, ali nije mogao
predvidjeti što će se događati u Zagrebu.

Protiv predviđenog zakona, koji je s ekspertnim timom sastavio Barbić, pobunio se Zvonimir Baletić.

– U Ekonomski institut Zagreb dolazio je Gregurić koji još nije bio premijer. Iznijeli su svoju koncepciju privatizacije. Ja sam tada rekao: Ljudi, to vam neće ići, to će završiti u grabežu. Itekakve će posljedice toga grabeža biti za socijalne odnose, proizvodnju i državu – upozoravao je Zvonimir Baletić koji se zalagao da se sa sustava samoupravnog socijalizma prijeđe tako se radnicima daju vlasnička prava.

– Nisu to htjeli iako smo mi u Ekonomskom institutu Zagreb dokazivali da će takav proces privatizacije trajati strašno dugo jer narod ni bilo tko u Hrvatskoj nije imao novac da plati punu cijenu toga vlasništva. Upozoravali smo da će doći do raznih oblika malverzacija i korupcije. To se i dogodilo. Ja sam rekao: Ako se prihvati taj zakon, ova zemlja neće imati mira sljedećih trideset godina! – prisjetio se akademik Baletić. No njega su uvjeravali da su njegova mišljenja relikt komunizma, socijalizma i samoupravljanja.

Baletić se zalagao za to da se ni u kojem slučaju ne smiju, nakon otplate jednog dijela, poduzeća dati u vlasništvo, nego da novi vlasnici uzimaju profit od 10-12 posto, a sve ostalo ide na otplatu duga tijekom duljeg razdoblja.

Svađa u vrhu

– Mi smo u Ekonomskom institutu Zagreb izračunali: ako bi se platila puna cijena za vlasništvo, iz profita što bi poduzeća normalno radeći ostvarila morali bi se pokriti svi troškovi rada i svega drugoga. Prema tome, ako bi
normalna stopa profita bila 10-12 posto, tržište rada razvijalo bi se i burze rada mogle bi raditi. Ne možeš prodavati nešto što ne donosi nikakav profit, prema tome mora se jedan dio ostaviti, a jedan dio odvojiti za otplatu vlasništva. Godišnje se ne bi moglo, izračunali smo, otplaćivati više od 4,5 posto te imovine. To znači da treba čekati 20-25 godina da bi se to vlasništvo otplatilo. Znači, trebalo je smanjiti poduzetnicima visinu profita. Prema tome, privatizacija se mogla provesti mnogo jednostavnije i mnogo poštenije. Mogla se stvoriti šira baza privatizacije tako da se podjele vaučeri. To se nije dogodilo, nego su oni rekli da se treba platiti samo jedan dio – kazao je Baletić.

Prije donošenja zakona u Hrvatskom saboru u Klubu zastupnika HDZ-a vodila se oštra polemika. Ići sa Zakonom o pretvorbi ili ne?

Predsjednik Vlade RH Josip Manolić, praktički drugi čovjek Hrvatske, na sjednici Kluba zastupnika HDZ-a svima je “zaprijetio” da moraju glasovati za Zakon o pretvorbi.

– Sjećam se, nekolicina nas pobunila se protiv toga zakona, a onda je Manolić došao u Klub zastupnika HDZ-a, mašući tim zakonom, i rekao: Tko neće glasovati za ovaj zakon, može ići iz HDZ-a! Tako je taj zakon nastao, a nas nekolicina označeni smo kao desničari jer smo upozoravali na malverzacije i manipulacije – izjavljivao je Ivić Pašalić. No Manolić je imao podršku u Stipi Mesiću, tada predsjedniku Sabora RH, dok je Franjo Gregurić tada bio potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo.

Na blagdan sv. Jure, 23. travnja 1991., Sabor je donio Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, međutim iz zakona su izuzete banke i osiguravajuća društva. Za regulatora i kontrolora pretvorbe bila je zadužena Agencija RH za restrukturiranje i razvoj. Bilo je predviđeno da pretvorbom društvena poduzeća postanu dionička društva (d. d.) ili društva s ograničenom odgovornošću (d. o. o.), nakon čega je upis dionica mogao početi.

Pravo na dionice i prednost pri kupnji imali su tadašnji i bivši zaposlenici uz osnovni popust od 20 posto i dodatnih 1 posto za svaku godinu radnog staža.

Poduzeće je imalo pravo samostalno birati način pretvorbe i/ili koristiti više načina pretvorbe.

Poduzeće se, na primjer, moglo pretvoriti prodajom, ulaganjem kapitala, pretvaranjem ulaganja i potraživanja u ulog, prijenosom dionica i udjela republičkim fondovima. Agencija za restrukturiranje trebala je sve to nadzirati i brinuti se o zakonitosti, ali nije. Prema izvornoj verziji zakona, poduzeće nije moglo kreditirati kupnju dionica, odnosno udjela, ni jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu.

Odluku o pretvorbi poduzeća donosio je organ upravljanja poduzeća, odnosno radnički savjet koji bi to predložio upravi.

Pravni i ekonomski problem

Usto, svako je poduzeće moralo priložiti razvojni program, dokaz o korištenju nekretnina, elaborat o procjeni vrijednosti itd.

Zaposlenicima i bivšim zaposlenicima, kako je bilo predviđeno, moglo se uz popust prodati 50 posto vrijednosti poduzeća s tim da svaki zaposlenik i bivši zaposlenik može uz popust kupiti dionica u nominalnoj vrijednosti do 20.000 njemačkih maraka. Predviđeno je da se dionice otplaćuju u obrocima i to za pet godina od dana sklapanja ugovora. U slučaju da netko ne otplati dionice, gubio je pravo na dio vrijednosti koji nije uplatio i pravo na popust.

Dakle, dioničar je stekao pravo na udio u dobiti razmjerno uplaćenom dijelu vrijednosti dionica uvećanom za popust.

Drugi način pretvorbe poduzeća predviđao je da se dvije trećine vrijednosti poduzeća prenesu u Hrvatski fond za razvoj, a jedna trećina mirovinskom i invalidskom fondu. Takvim prijenosom zaposlenici i bivši zaposlenici imali su pravo prvenstva kupnje dionica ili udjela. Hrvatski fond za razvoj i fondovi mogli su dati na upravljanje poduzeće domaćim i stranim fizičkim i pravnim osobama. Ugovor se sklapao uz suglasnost Agencije.

Nakon što izglasan i donesen zakon, u redovima HDZ-a počela su trvenja i međusobne optužbe. Počelo se postavljati pitanje je li Tuđman bio za takav zakon ili ne?!

– Pero Jurković najprije je bio savjetnik predsjednika Tuđmana, ali su mu radili iza leđa pa je imenovan guvernerom Narodne banke. Škegro je kao vješt, izvrstan govornik, za kojeg se ne može reći da ne zna ekonomiju, obrlatio predsjednika. Uvjerio ga je da sve treba biti privatizirano, a pravna potka privatizacije je Barbićeva. Zlatko Mateša, Božo Prka, Škreb i poslije Đuro Njavro pripadaju tome društvu – kaže ekonomist prilično upućen u tadašnja događanja koji je želio ostati anoniman.

Za dr. Matu Babića, koji gospodski izbjegava govoriti o ljudima, privatizacija nije samo pravni problem, nego prije svega ekonomski.

– Jednostavnim pretvaranjem društvenih poduzeća u privatna da bi im se odredio titular, kako to pravnici kažu, dakle donošenjem pravnog akta kojim se društvena poduzeća privatiziraju, a da se ne izvrši njihovo restrukturiranje, strukturalni problemi hrvatske privrede nisu se mogli riješiti – kaže Babić.

:Franjo Gregurić: Moja vlada nije imala vremena za privatizaciju, koja traje i danas

Iako se vladu Franje Gregurića (17. srpnja 1991. – 12.kolovoza 1992.) često povezuje s pretvorbom i privatizacijom, za vrijeme njegova mandata ipak nije donesen nijedan zakonski akt. Zakoni o pretvorbi i privatizaciji doneseni su ili prije ili poslije njegova mandata.

– Ništa nije privatizirano za vrijeme rata jer je moja vlada imala drugi prioritet. To je činjenica. Naslijedili smo teško stanje. Bilo je malo šanse za bržu modernizaciju onog što smo zatekli. I donosili smo još teže odluke za vrijeme raspada bivše Jugoslavije, stvarajući hrvatsku policiju i vojsku, carinsku službu, a istovremeno smo se suočavali sa svakodnevnim napadima na gradove i sela u Hrvatskoj. Već u ljeto 1992. godine imali smo šesto tisuća izbjeglih i prognanih osoba u Hrvatskoj – prisjeća se Franjo Gregurić stanja u državi dok je bio predsjednik Vlade RH.

No što je bilo s gospodarstvom?

– Vodilo se se računa – odgovara Gregurić – da u eri napada na gradove i sela ne zamre gospodarska aktivnost u čemu se uspijevalo ne samo u ratom zahvaćenom području nego na čitavom području Hrvatske, nerijetko uz nesebičnu pomoć našeg iseljeništva – kaže.

Njegova vlada predložila je Saboru da prihvati plan sanacije gospodarskih subjekata te da se za to izdvoji oko milijardu dolara, od čega je za prerađivačku industriju izdvojeno 450 milijuna dolara, a za ostala poduzeća koja su zbog rata već trpjela gubitke preostali iznos.

– Sabor je plan prihvatio i time omogućio velik rast industrije i poljoprivredno-prehrambene industrije – tvrdi Gregurić i uzvraća na “optužbe” Milana Kovača.

– Pojedine izjave, poput izjave gospodina Milana Kovača, kada spominje da je Vlada Saboru dala popis poduzeća koja su poslovala s gubitkom, ali nisu bila za stečaj, nisu korektne. Kovač je vjerojatno mislio na sanaciju. Vlada nije predlagala stečaj ni za jedno poduzeće za vrijeme svoga mandata do kolovoza 1992.

Vlada je predlagala sanaciju tih poduzeća. Moja vlada nije imala vremena za privatizaciju koja je zapravo počela 1993. godine i traje do danas – kaže Franjo Gregurić, ratni premijer, a danas umirovljenik.

I, doista, pretvorba je zbog rata bila privremeno zastala. No Gregurićeva vlada krajem 1991. od Ekonomskog instituta Zagreb naručila je i dobila koncepciju i strategiju gospodarskog razvitka RH u kojoj se posebno obrađuje pretvorba i privatizacija.

Koncepcija i strategija, čiji je suautor Borislav Škegro, bila je osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992./1993. godine.

– U dokumentu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije bez obzira na okupaciju trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj države. Prvim višestranačkim izborima, osamostaljivanjem, otporom agresiji i međunarodnim priznanjem Republika Hrvatska početkom 1992. godine došla je u priliku da suvereno uređuje svoj razvitak – objašnjava Škegro.

Ipak, pretvorba i privatizacija društvenih poduzeća do kraja 1992. bile su djelomične. Zašto?

Naime, u Zakonu o pretvorbi iz travnja 1991. bila su velika ograničenja, što nije odgovaralo brojnim lobijima koji su, povodeći se vlastitim interesima, željeli promijeniti ili barem ne poštovati Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća.

Na meti neoliberalnog lobija unutar Vlade RH našao se i Zvonimir Baletić, koji je u Gregurićevoj vladi bio ministar bez portfelja. Neoliberalna frakcija željela je promjenu zakona.

Tako je za vrijeme kratkotrajne vlade Hrvoja Šarinića (12. kolovoza 1992.-3. travnja 1993.) Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća promijenjen prvi put. Bilo je to 2. prosinca 1992. Prema toj promjeni, Hrvatski fond za razvoj je, među ostalim, sredstva ostvarena prodajom poduzeća bio dužan uplatiti u državni proračun, što znači da se sredstva od prodaje nisu dalje ulagala u razvoj. Usto, Hrvatski fond za razvoj bio je dužan bez naplate ustupiti dionice ratnim vojnim invalidima itd.

Izmjenom zakona izišlo se, na neki način, ususret i HDZ-ovoj desnici jer je prestala nadležnost radničkih savjeta. Umjesto njih sva su poduzeća morala imati upravni odbor čiji mandat traje do okončanja pretvorbe. Tako je Hrvatski sabor dokrajčio radničke savjete, a nadležnost Agencije za restrukturiranje i razvoj i dalje je ostala ista.

Zlatko Mateša, bivši premijer i sadašnji predsjednik HOO-a, bio je, poslije Mršića, drugi direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj, od 1992. do 1993.

– Uvijek se vraćamo u prošlost, a ne želim se vraćati u prošlost – obrazložio je Mateša svoju odluku da ne govori o vremenu pretvorbe i privatizacije.

https://www.vecernji.hr/premium/ljudi-pa-mi-idemo-u-grabez-tu-nece-biti-mira-30-godina-581860 VEČERNJI

Oglasi