POVIJESNE PRILIKE U ISTRI NAKON NESTANKA AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE

Malo toga što se pisalo i govorilo o samobitnosti Istre, njezinoj autonomiji se pretočilo u zbilju. Pojavljivale su se zamisli poput projekta Zemlja Istra Ivana Paulette iz  1988 godine, koji je tražio da Istra bude federalna jedinica Hrvatske ! Rovinjske deklaracije IDSa iz 1994 godine o autonomiji Istre.
Nakon što je za mnoge s nestankom Austro-ugarske nestalo i uređenog svijeta, što ponekad izgleda i točno,(naši nonići uvijek su spominjali pravnu uređenost KUK monarhije), Istra je dijelila kataklizmičku sudbinu talijanskog fašizma u  međuratnom razdoblju, 2. Svjetskog rata i nekoliko godina za njim.

Taj period je stvorio prostor za rađanje raznih ideja koje su htjele odgovoriti: što s Istrom u takvom nezavidnom vremenu? Za razliku od Rijeke, koja ima snažnu autonomašku tradiciju i državotvorne ideje tada okupljene oko Riccarda Zanelle, koje su početkom prošlog stoljeća, sukladno Rapallskim ugovorom rezultirale Slobodnom Državom Rijeka, Istra ih nije imala sve do kapitulacija fašističke Italije. Tada više ništa nije bilo važno osim spasiti živu glavu i kako koliko-toliko sačuvati što se može sačuvati. Nakon što je jedna od najvažnijih riječkih ličnosti tog vremena riječki gradonačelnik, intelektualac i talijanaš Riccardo Gigante u mjestu Saló na jezeru Garda shvatio da Mussolini ne može pomoći situaciji koja se, prvenstveno za Talijane, u Rijeci i okolici razvija izrazito nepovoljno, 1944. ustanovljen je „Komitet tridesetorice“ koji je uvidjevši nasilje koje se može desiti nakon rata napravio memorandum koji je planirao stvaranje Liburnijske Federacije. Samostalne države kantonalnog uređenja od kojih bi jedan bio hrvatski s centrom u Sušaku, drugi slovenski s centrom u Ilirskoj Bistrici i talijanski s centrom u Rijeci. Predviđeno je da pod zajedničkom upravom kantona budu otok Krk, Cres i Lošinj, a kasnije su težnje išle prema mjestima uz istočnu obalu Istre što bi osiguravalo razvitak ove države. Ova država obuhvačala bi istočni dio Istre i kvarnerskih otoka, dok nije bilo predviđeno što bi se desilo s južnim i zapadnim dijelovima istarskog poluotoka. Njezin cilj nije bio samo izvlačenje tog područja iz okrilja Jugoslavije (Slovenije i Hrvatske) i Italije, već i neka vrsta europskog i svjetskog sjedišta mira prema čemu je išla i izjava nekadašnjeg talijanskog ministra vanjskih poslova grofa Carla Sforze koji je 1943. iznio prijedlog da upravo Rijeka, u nekoj samostalnoj državici koja bi obuhvaćala, ako ne cijelu, onda sigurno dio Istre, bude sjedište nove Lige naroda.

Nakon što su Titove snage ušle u Rijeku i istočni dio Istre osjećale su opasnost od autonomaških ideja. Početak obračuna s „Komitetom tridesetorice“ zbio se u noći s 2. na 3. svibanj 1945. kada je ubijen Riccardo Gigante. Uslijedila su ubojstva drugih istaknutih osoba poput industrijalca i liječnika Nevia Skulla, antifašiste i autonomaša Maria Blasicha, a u narednim danima OZNA je pogubila oko 300 ljudi. Tajna policija je u Trstu uhvatila riječkog gradonačelnika Gina Sirolu i prebacila ga u Rijeku gdje je pogubljen početkom 1946. Bio je to kraj Liburnijske Federacije, ali ne i kraj ideje samostalne države na prostoru Istre. Već je bilo jasno da će odluka o priključenju komunističkoj Jugoslaviji, krajeva koji su bili u sastavu Kraljevine Italije sudbonosno utjecati na živote ljudi, i što je bilo još važnije, bilo je upitno kako će se postaviti zapadni saveznici (ponajprije Britanci i Amerikanci) znajući da je Churchill sumnjičavo gledao prema komunizmu, Titu, njegovu širenju na Rijeku, Istru i Trst. Čak je u izradi bio plan o iskrcavanju Saveznika u Istru prije ulaska Titovih snaga, čime bi im se presjeklo koridor prema Trstu, od čega se ipak odustalo smatrajući da će Tito biti zaustavljen u Rijeci. Kada su Titove snage zaobišle Rijeku i Istru, i uputile se ravno prema Trstu u njega su stigle prije Britanaca koji su dolazili iz pravca Monfalconea. Tito je se sada mirno mogao spustiti prema Rijeci i Istri, što je značilo početak pregovaračkog spletkarenja. Titova je vojna pobjeda bila osporavana i razmišljalo se da Britanci i Amerikanci oružjem oslobode Trst, a Britanci su nekoliko puta izrazili želju da osvoje cijelu zapadnu obalu Istre i Pulu nakon čega je Staljin zatražio od Tita da se povuće iz grada. O mogućem napadu na Titovu vojsku Churchill je 22. svibnja 1945. obavijestio i američkog predsjednika Trumana, i iznio da je spreman napasti 1. lipnja. Pod pritiscima Tito je pristao da sporazum koji će rezultirati Morganovom linijom, zonom A. i zonom B. U takvim odnosima, gdje je vojna prisutnost odlučivala da li će budući istarski naraštaji smatrati se Talijanima, Jugoslavenima, Slovencima, Hrvatima ili Istrijanima, iznošene su ideje koje su težile da cijela Istra, a ovisno o prijedlogu ponekad joj se priključuju Trst, Gorica i Rijeka, ima administrativnu autonomiju kojom bi bila izdvojena iz Italije i Jugoslavije i osiguravana savezničkom vojskom. Nešto poput današnjeg kosovskog položaja koje je administrativna autonomna cjelina, nije ni dio Srbije, ni Albanije, a mir osigurava NATO.

Prema tvrdnjama povjesničara Luciana Giuricina, jedan od tadašnjih istaknutih jugoslavenskih komunista Vladimir Bakarić u vrijeme i neposredno nakon rata zastupao je ideju o autonomiji Rijeke i Istre u okviru Jugoslavije dok se još nije znalo kako će  biti uređena poslijeratna Jugoslavija. Kada je postalo jasno da će ona biti zajednica republika razvila se ideja o sedmoj jugoslavenskoj republici koja po obuhvćenom teritoriju komotno se može nazvati Republika Istra plus Rijeka. Političke zavrzlame oko Trsta, Pule, slovenskih pretenzija za dobivanjem izlaza na more, masovnog protjerivanja/iseljavanja stanovništva Istre i Rijeke koje nije s oduševljenjem gledalo na novu državu i novonastale političke ili jednostavno gospodarske prilike, hrvatske težnje za dobivanjem Rijeke i cijele Istre s Pulom, pokopale su ideju o Republici Istri u sastavu Jugoslavije.

Raspadom Jugoslavije osnivači IDSa uvidjeli su priliku da si stvore državicu kao svoje leno. Odnarođivanjem istarskih Hrvata ,stvaranjem nacije Istrijana išli su ka svom cilj Republike Istre, ne vodeći računa o većinskom hrvatskom stanovništvu!

27 godina rovarili su, provocirali u medijima,čekali priliku za referendum i onda im se pružila idealna prigoda sa referendumom u Kataloniji i Venetu . Međutim Katalonija nije Istra! Katalonci su narod ,a  stanovnici Istre su Istrani, a kada se kaže Istrijani, od talijanskog Istria, onda taj izraz označava regionalni identitet ,ne narod ,nego pripadnika jedne regije,kao Dalmatinac,Slavonac ili Zagorac. I gle čuda , u svim ovim drugim regijama ne govori se o neovisnosti osim u Istri. To možemo ” zahvaliti”  IDSu ,koji pod utjecajem talijanske iredente i velikosrpske politike neprestano rovari protiv Republike Hrvatske!
Iz navedenog je vidljivo da neovisnost Istre nije ideja IDSa. Oni su je jednostavno preuzeli ,prepisali i unijeli u svoje Programske deklaracije, i to točno kako je bilo zamišljeno sa teritorijem koje zahvaća tri države i dvije županije! Ne pitajući se pri tom pristaju li Slovenci na euroregiju Istru ,pristaju li pripadnici Promorsko-Goranske županije na euroregiju Istru, ali ne cjela Županija već  samo otoci Cres i Lošinj i gradovi Opatije ,Lovran,Matulji i Mošćenička Draga.! Slovenci su već”odgovorili” postavljanjem bodljikave žice duž granice ,a odgovor ovih drugih će valjda tražiti referendumom,ali od cjelovite euroregije Istre za sada ništa!

Uzalud vam trud svirači ,ne daje se svoje nikome!

Korišteni podatci  sa http://www.regionalexpress.hr/cat/kategorija/Kultura/Erni Gigante Dešković

Oglasi