TKO JE DOISTA ANTIFAŠISTA ,A TKO SE SAKRIVA IZA ANTIFAŠIZMA I ZLORABI TAJ  RAZVIKANI POJAM U HRVATSKOJ DANAS ?

Ponukana stalnim isticanjem pojma antifašizma kao nešto što je samo po sebi razumljivo pozitivno, a koji se upotrebljava i zloupotrebljava u gotovo svakom  trenutku naše sadašnjosti pokušati ću razjasniti njegovo značenje  i primjenu..Neprestano  se optužuju ili glorifuciraju pojedinci i grupacije vezano uz taj pojam, ovisno o političkoj orijentaciji ili svjetonazoru.

Antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane i dr.)Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki dvaju pokreta fašizma i nacizma. https://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam.

Koja je razlika između europskog antifašizma i antifašizma u komunističkim zemljama ?  Koja je razlika između europskog antifašizma ,na koji se pozivaju ljevičari,jugonostalgičari,jugofili,orjunaši,razne udruge civilnog društva ,razne stranke lijevo-liberalno -komunističkog profila i antifašizma u Hrvatskoj,kojem tvrde da pripadaju? Koje i kakvo je njihovi shvaćanje i tumačenje antifašizma ? 

To su pitanja koja je potrebno razjasniti ! Previše se zlorabi sam pojam i treba ga jasno definirat i napraviti distinkciju!

  • Uz jačanje fašizma u Italiji i nacizma u Njemačkoj 20- 30-tih godina prošlog stoljeća ,jačala je i svijest antifašističkog udruživanja drugih država u smislu obrane u 2.svj.ratu. Ideje antifašističkog pokreta preuzela je tijekom 2. svjetskoga rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.
  • A u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezivale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.
  • U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma.
  • U komunističkom bloku, pak, antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režimâ. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku .E to je ključni momenat kada komunisti u Jugoslaviji i danas u Hrvatskoj  zlorabe pojam antifašizma i sebe predstavljaju kao jedine predstavnike antifašizma .

Nerijetko se na ovim našim prostorima poistovjećuje antifašizam i komunizam, a prava istina o tome je sasvim suprotna. Svakako treba uzeti u obzir i polustoljetno indoktriniranje od strane komunističke vlasti. Treba uzeti u obzir da je i ovih dvadeset pet godina demokracije  ista kamarila na vlasti samo su promijenili “kapute” .Komunizam je u našem prostoru tih pola stoljeća bio dio političkog sustava i svjetonazor vladajuće elite, a antifašizam je svjetski demokratski pokre  građanskih demokrata. Kod nas je između toga stavljen znak jednakosti, jer kako bi drugačije komunisti pravdali svoje zločine počinjene nakon rata, koji su bili izričito ideološko-političke prirode, a oni su ih nepravedno svrstavali pod okrilje demokratskog antifašizma. Povijesna je činjenica kako nisu ubijani samo Hitlerovi saveznici u čistkama i logorima, jer je iste masakre provodila i sovjetska i jugoslavenska, ali i druge komunističke partije u svijetu. Tako je nakon rata KPJ-u u ideološkim čistkama ubijala demokratski opredijeljenu građansku inteligenciju posebice istaknute političare npr. iz redova HSS-a koji su bili deklarirani antifašisti, a jedini im je grijeh bio tada to što nisu bili komunisti

Bili su antifašisti ,ali nisu bili komunisti!
Laičkim pogledom na povijesne okolnosti vide se činjenice koje dokazuju da su komunisti bili jednako zli, ako ne i gori od nacista, na kraju krajeva komunisti su im bili prvi vojni saveznici.
Povijesna činjenica je savez potpisan između Hitlera i Staljina koji se još naziva „pakt Ribbentrop-Molotov“, a po njemu su se nacisti i komunisti dogovorili o spomenutoj zajedničkoj vojnoj suradnji. Tom suradnjom započeo je Drugi svjetski rat, jer je direktna posljedica tog pakta napad na Poljsku kao i Baltičke zemlje, Finsku i Norvešku. Stoga se postavlja pitanje je li samo Hitler započeo taj rat? Odgovor je NE, nego zajedno Hitler i drug, Staljin! Upravo je neoboriva činjenica, koju se kod nas toliko sakriva i prešućuje, da su Rusi, tj. SSSR tim sporazumom okupirali dio Poljske i sve tri Baltičke zemlje. Također su i neosporne činjenice da su ti Sovjeti iz prve zemlje komunizma bili jednako nemilosrdni okupatori kao i Nijemci (ne mislim samo na Katinsku šumu). Kao što je poznato taj pakt je potpisan 1939.g. i na njega nije bilo nikakve reakcije od strane KPJ-u, jer su oni temeljem odluka Treće internacionale također bili tada slijepo poslušni Staljinovi kadrovi koji su prihvatili i provodili njegov agresorski i osvajački sporazum s Hitlerom (bili su de’fakto saveznici Hitlera)
Nakon kratkotrajnog „Travanjskog rata“ (1941.g.) i poraza Kraljevine Jugoslavije, komunisti su i dalje „neopredijeljeni“, čekaju što će im „šef“ iz Moskve narediti. Prvi antifašisti na području Jugoslavije postaju Četnici. Oni, a ne komunisti izvode prve diverzije i napade na njemačke okupatore u „otadžbini“, također sudjeluju u spašavanju savezničkih pilota i td. Pošto je četnički pokret bio izrazito nacionalnog (čitaj velikosrpskog) karaktera nije polučio uspjeha u svim dijelovima bivše države, te je samim time unaprijed bio osuđen na neuspjeh kao sveopći narodni ustanak, a također je činjenica kako vrlo brzo prelazi pod okrilje i zaštitu njemačkog i posebice talijanskog okupatora. (Pod zaštitu talijanskog fašističkog režima četnički vođe u tadašnjoj NDH stavljaju se odmah po osnutku te države)
Međutim nakon napada Hitlera na SSSR (22.06.1941.g.),  Staljin preko Internacionale zapovijeda da se u svim okupiranim područjima koje su zauzele postrojbe sila osovine podigne narodni ustanak te na taj način pomogne toj prvoj zemlji komunizma.
Mada je zabilježeno da je prvi partizanski odred formiran 22.lipnja 1941.g. u šumi Brezovica od strane hrvatskih komunista ipak je KPJ-u pozvala narod na ustanak tek u srpnju mjesecu, kada je prvo buknuo u Srbiji i to tri mjeseca nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije što se i službeno obilježavalo u bivšoj državi kako službeni početak otpora „stranim okupatorima i domaćim izdajicama“. Kako je poznato tada Četnici i komunisti zajedno ratuju, ali zbog neslaganja s komunističkom ideologijom đeneral Draža prelazi Nemcima i do kraja rata više ne ratuje već verno služi i to ne „kralja i otadžbinu“ već upravo mrske okupatore. (lažna politika čekanja koja se posebice u BiH okupala u krvi nevinih stanaovnika islamske i rimokatoličke vjeroispovijedi)
Sve izrečene povijesne činjenice upućuju na sljedeće zaključke : Komunisti su prvi ratni saveznici nacista. Također možemo primijetiti da su im sustavi, kao i društveno uređenje gotovo jednaki, oba navedena sustava su totalitarna i isključiva (ako nisi s nama protiv nas si), jedni su totalitarni po političkom, a drugi po rasnom ustroju. Oba sustava su činila stravične zločine i genocid nad onima koje su proglasili neprijateljima tih državnih uređenja (više ljudi su pobili komunisti oko 100 milijuna po knjizi EU)
Komunisti su u demokratskom smislu postali antifašisti silom prilika, a ne temeljem moralnih ili društvenih osuda totalitarnog nacizma (kako i bi kada su isti, a i prvi su ratni saveznici)
Gledajući povijesno i iskustveno između nacizma i komunizma nema bitnih funkcionalnih razlika. Mada se na prvi pogled razlikuju u ideologiji i jedna i druga ideologija završile su u genocidu milijuna nevinih.
Gledajući iz naše perspektive, drug Tito ja u kasnijoj fazi totalitarnog društva pokušao malo „uljuditi“  sustav, kako bi se svidio zapadu. Ali je to i nadalje ostao totalitarni i nehumani sustav, ali sa određenim slobodama.
Izvodeći ovakve zaključke mogu konstatirati da znak jednakosti s početka teksta treba staviti između nacizma i komunizma.

  • Rezolucijom 1481/2006 Vijeće EU osudilo je totalitarne komunističke režime na osnovu knjige zločina počinjenih u tim režimima:

U svekupno 14 točaka rezolucije ona govori o totalitanim komunističkim državama koje su kršila ljudska prava i žaljenju što komunistički lideri nisu odgovarali na sudu kao što su to odgovarali nacisti 1945. godine

  • Također parlament u rezoluciji žali što su na vlasti u nekim evropskim državama još uvek komunističke stranke koje nisu izrazile žaljenje zbog svojih zločina i također po rečima rezolucije žali što stanovnici bivših komunističkih država nisu svesni komunističkih zločina.
    Rezolucija EU je definitivno posvećena žrtvama partijskog jednoumlja 1941-1945 i od 1945 do 1990.
    Antifašizam nema nikakvih poveznica sa demokracijom ,ako se bori za uspostavu drugačijeg jednoumlja. Kako to  da SAD, UK i jos druge mnoge države antifašističke koalicije nisu uspostavile poslije 1945 nikakvu jednostranačku diktaturu kao što je bila uspostavljena u Jugoslaviji?  Zaključak je da komunistička diktatura u Jugoslaviji nije  imala obilježje antifašizma,pa prema tome svi sljednici KPJ , mentalni komunisti  i ljevičari koji se pozivaju na jugoslovenski antifašizam zlorabe taj pojam!

Najnoviji je primjer žviždanje Predsjednici Republike Hrvatske i napadi na nju. Neki su komentari  doista degutantni ,ali to je tipično za mentalne komuniste! Evo jednog od komentara:

Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.

S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.

http://kontraportal.com/istru-i-rijeku-je-oslobodila-i-matici-zemlji-prikljucila-kc/

Naslov je teksta vezan uz reakciju na žvižduke upućene Predsjednici Republike Hrvatske u Pazinu 25.rujna 2017.godine. Predsjednicu se optužuje za revidiranje povijesti koju su komunisti od osvajanja vlasti nakon 2,svj.rata neprekidno 70 godina revidirali i falsificirali. Nakon svega navedenoga jasno je tko revidira povijest da bi se opravdao i sakrio svoje zločine počinjene pod komunizmom , jasno je tko zlorabi antifašizam da bi izbjegao lustraciju i odgovornost za totalitarnu vladavinu i zločinački temelj i karakter komunističk vlasti (Bleiburg i udbaška ubojstva širom svijeta,sve počinjeno završetka ratnih operacija.)

Podsjetila bih na USTAV Republike Hrvatske  za koji  “antifašisti ” a i vlast valjda da im se dodvori, stalno mantraju da počiva na antifašizmu ,a iz samog teksta Ustava vidljivo je da nema spomena riječi antifašizam.

USTAV RH IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

    • u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
    • u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
    • u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
    • u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
    • u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
    • u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
    • u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
    • u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
    • u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
    • u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
    • u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
    • u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
    • u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Nitko ne negira oslobađanje Istre,Hrvatskog primorja i Trsta od strane 4.armije NOV. To su povijesne činjenice. Međutim “antifašisti” negiraju  doprinos koji je na diplomatskom planu dala Katolička crkva i istarsko svećenstvo,što su isto tako povijesne činjenice. Tito se morao povući iz Trsta ,i to je povijesna činjenica . I tada je uvidio da neće uspijeti samo ratnim osvajanjem dobiti taj teritorij ,nego da će morati i u diplomatsku borbu. Kako nije imao među svojom političkom elitom osobu pogodnu za tu zadaću Tito je  molio Msgn. Božu Milanovića da se angažira u tom diplomatskom procesu. Msgn.Božo Milanović bio je u Trstu i da bi dobio njegov pristanak obećao mu je slobodno djelovanje Crkve u Istri. Nakon toga obećanja Msgn.Božo Milanović je pristao i učestvovao na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946-1947.
Pitam se  zbog čega je Tito angažirao Katoličke svećenike u pregovore sa Saveznicima ? Zar nije imao sposobne ljude u svojoj okolini i u cijeloj KP da odrade taj zadatak?
Zašto se nije sam angažirao i vodio pregovore ,nego je to prepustio mrskom mu katoličkom svećenstvu? 

Potpuno logična pitanja!
A dati ću vam i odgovor; Tito je znao da je istarsko svećenstvo za cijelo vrijeme talijanske okupacije Istre bilo uz svoj narod. Tito je znao da istarsko svećenstvo ima matične knjige i stare povijesne dokumente kojima mogu dokazati da je Istra naseljena većinskim hrvatskim stanovništvom . I to je bilo prevaga na osnovu koje je Saveznicima bilo jasno da Istra nije Talijanska ,jer u njoj živi većinski hrvatski narod. To vam je logična i pojednostavljena činjenična istina.
A istina je i to da se Tito nije držao obećanja koje je dao Msgn.Boži Milanoviću i da je 24,kolovoza 1947 u Lanišću zaklan mladi svećenik Bl. Miroslav Bulešić i ubijeno još 6 svećenika i jedan bogoslov.

I kao zaključak moram napisati tko su bili istinski pravi antifašisti,a nisu bili komunisti. Bili su to seljaci i rudari u Istri koji su se prvi pobunili protiv talijanskog fašističkog terora .Pobuna seljaka sa jugoistočnog djela Istre Proštine ,bila je reakcija na teror fašističkih odreda tzv. škvadra koji su upadali u sela i maltretirali seljane,a trajala je od veljače do travnja 1921.godine. P.obuna je naravno ugušena ,a seljaci povedeni u pulski zatvor.,njih oko 400. Pri gašenju pobune fašisti su spalili selo Šegotiće i još nekoliko kuća u susjednim selima. Gotovo u isto vrijeme pobunili su se i rudari u Labinu i organizirali se u poznatu labinsku republiku koju su proglasili 2.ožujka 1921.godine ,a ugušena je vojnom silom 8.travnja 1921.godine . Pobunilo se oko 2 tisuće rudara pod geslom”kova je nasa”( rudnik je naš)

Pobunu na Proštini vodio je dr.Ante Ciliga rođen u tom kraju ,točnije u selu Šegotići (zato je i spaljeno) 20.veljače 1898 ,a umro u Zagrebu 21.listopada 1992 .godine . Dr.Ante Ciliga bio je istinski ljevičar koji se borio za pravo Hrvata na svoju državu i brzo uvidio svu pokvarenost i licemjerje komunizma . Zbog knjige koju je napisao” U zemlji velike laži” Tito ga je u dogovoru sa Staljinom zatvorio u Sibir u kojem je proveo pet godina.  Po izlasku iz Sibrskog logora njegovi podaci bili su prvi glas svjetskoj javnosti  što se u SSSRu događa. Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, HDH i titoizma. Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama, „Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)“, u kojoj je opisao uzništvo u Jasenovcu, te u „U zemlji velike laži“, u kojoj je opisao zatočeništvo u gulagu. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu.

To su bili prvi istinski antifašisti u Europi,na čijoj se slavi i zaslugama kočopere IDSovci ,a pogotovo Boris Miletić, kojemu su puna usta antifašizma ,a da ni sam ne zna što je to istinski. Njemu i njegovim sljednicima antifašizam je  ustvari komunizam! I kada govore da je Istra antifašistička ,onda to treba prevesti kao komunistička ,jer su stvarni istarski antifašisti svi pobijeni baš od komunističke ruke.

Oglasi