Danas je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji su obilježili 20. stoljeće,sjetimo se svih žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj.

Napisao je Pero Kovačević na svojem FB profilu.

  • Hrvatska je zadnja zemlja koja je donijela Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. godine -Hrvatski sabor donio je Deklaraciju 30.lipnja 2006.godine,na prijedlog nas nekolicine tadašnjih zastupnika (Letice,Rožića,Tadića,Đapića,Trgovčevića i mene)-znači ne na prijedlog vlade,hdz-e,sdp-a ili bilo kojeg aktera današnjih aktualnih političara.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine. Usprkos tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u ‘Europi’ u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih sustava protkanih bivšim komunističkim kadrovnicima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Zakoni o lustraciji, iako nisu zaživijeli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi **** 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om. Oba **** zakon je bio predložen od strane HSP-a (prije okupacije HSP-a). Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dano do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po novome stranku, kao i stoga što bi ona dokačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s Udbom. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju – ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države u općenito.

Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, a danas njenog zadka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj no1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu hrvatske ukupnosti.

Potvrda prisutnosti komunističkog zadka u Hrvatskoj trg je Josipa Broza u glavnom gradu Zagrebu. JNA – kao naslijeđe koje je kao vrhovni zapovijednik, maršal te vojne sile ostavio u svom postkomunističko-militarističkom poretku, kao i poslije 2. svj. rata i 1991. ponovno se našla na suprotnoj strani, i to opet kao prepreka hrvatskoj neovisnosti u punom smislu te riječi, te mu kao takvom u glavnom gradu iste te zemlje protiv koje se borio (jer on se borio za Jugoslaviju, ne Hrvatsku), nije mjesto.

I ne samo u Zagrebu ,nego i i mnogim hrvatskim gradovima! Osobito prednjače istarski gradovi ,gdje IDS ,stranka na vlasti u Istri provodi neokumunističku politiku nepodobnosti svih koji osuđuju totalitarni komunistički režim,a sve zaogrnuto pod plaštom antifašizma. Za njih i njihove sljedbenike J.B.Tito nije zločinac ,koji je izravno naređivao masovne progone i ubojstva i koji je  na listi najvećih svjetskih zločinaca! Upravo ti njegovi sljedbenici  sebe nazivaju antifašistima ,misleći time skinuti odgovornost za masovne progone,masovne likvidacije ,torture,zatočeničke logore bez suda i suđenja i veliku represiju prema neistomišljenicima.

Provedba lustracije u Hrvatskoj je nužnost i u budućnosti neizbježan proces koji mnogima nije mio. No, suočavanje sa istinom, ma koliko to teško bilo njihova je, i naša zajednička stvarnost, jer dosadašnje ne provođenje lustracije u Hrvatskoj tj. ne uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava za posljedicu ima poprilično ne razvijenu svijest hrvatske javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i zločinima počinjenima od njihove strane. A da za lustraciju nikad nije kasno iščitava je iz njene prvotne svrhe, a ta je da se grijesi prošlosti nikad u budućnosti više ne ponove.

Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih komunističkih kadrova kroz različite stranke. Savezni povjerenik Njemačkog saveznog povjerenstva za dokumente bivšeg Stasia objavio je pod naslovom ‘parlamentarna skupština Vijeća Europe osuđuje masivna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima’ priopćenje za medije Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. (Rezolucija 1481):

Vijeće parlamentarne skupštine Europe je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

‘Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražavaju da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora ‘

To se odnosi na sve komunističke ili post-komunističke stranke u državama članicama europe ‘, koje još nisu učinili, da učine ponovnu procjenu i vrednovanje povijesti komunizma i vlastite prošlosti, kako bi se, jasno distancirali od zločina totalitarnih komunističkih režima i jasno osudili zločine komunizma. ‘Osim toga se također prozvani izvijestiti Odbor ministara Vijeća Europe te da pruže informacije i zakonodavstvu u vezi sa krsenjem ljudskih prava različitih komunističkih režima…

Vijeće Europe, koje je posebice aktivno na području očuvanja Europske konvencije o ljudskim pravima i očuvanja demokratskih načela i načela pravne države, istaknulo je na potrebu praktične primjene ove rezolucije. Rezolucija je usvojena u izvješću o ‘potrebi za međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima’. Izvješće je sastavio član švedskog parlamentarnog izaslanstva u Vijeću Europe Göran Lindblad.

Izvještaj se između ostalog temelji na Crnoj knjizi komunizma, koja prikazuje zločine počinjene od strane komunističkih režima. Prema izvješću su svi eksperimenti komunističkih režima u prošlosti karakterizirani kroz masivno kršenje ljudskih prava.

Memorandum o nacrtu rezolucije navodi oko 95 milijuna ljudi kao žrtve totalitarnih komunističkih režima.

I na današnji dan 23.kolovoza 2017 nema  pomaka po pitanju lustracije,nema osude komunističkog režima, stare strukture i njihovi potomci i dalje plešu užičko kolo!

Oglasi