Kako nam se bliži 27. srpnja, obljetnica četničkog ustanka u Srbu i pokolja Hrvata u Boričevcu, tako se opet u javnosti raspravlja o tom događaju kojega se u Hrvatskoj nažalost još uvijek naziva “Dan ustanka naroda Hrvatske”.

Iako je brojnim dokumentima i svjedočanstvima dokazano da se u Srbu nije radilo ni o kakvom “ustanku protiv fašizma”, već o klasičnom četničkom ustanku protiv novonastale hrvatske države ,nakon kojeg su krenuli pokolji okolnih Hrvata, postoje još uvijek oni koji se ne mogu pomiriti s tim činjenicama.

Koliko je istina jasna i nepobitna, govori nam i izjava ljevičarskog povjesničara Hrvoja Klasića koji, unatoč svojim rigidnim političkim stavovima ,kojima se uvijek vodi u tumačenju povijesti, ipak nije mogao zaobići gole činjenice.

Hrvoje Klasić tako u izjavi za Tportal priznaje da se radilo o ustanku četnika u suradnji s komunistima. Klasić, doduše, četničko-komunistički ustanak protiv hrvatske države opravdava navodnom strašnom ustaškom represijom protiv svih živih i neživih, no nikako ga ne negira.

“Ustanak u Srbu možemo promatrati kao ustanak srpskog stanovništva protiv ustaške represije, no komunisti ga vrlo brzo uobličuju i uzimaju pod svoje, jer žele ustanak i njegove vođe imati pod svojom kontrolom”, ističe Klasić dodajući kako su početkom 1941. ostaci nekadašnje vojske Kraljevine Jugoslavije nazvani Jugoslavenska vojska u otadžbini (JVuO) iz koje su krajem iste godine nastali četnici.

“Svakako je u tom području bilo dijelova JVuO, odnosno kasnije četnika, međutim, u tom trenutku četnici , partizani i komunisti, surađuju, a upravo su ljetni i ranojesenski mjeseci ustaničke ’41. bili mjeseci pokušaja suradnje partizana i četnika na području cijele Jugoslavije”, pojasnio je Klasić.

Klasić, također, priznaje da su Hrvati iz Boričevca, sela u ličkom Pounju, u noći na 1. kolovoza 1941. bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza u selo ulaze srpski pobunjenici i razaraju ga do temelja te ubijaju preostalo hrvatsko stanovništvo. To nikako nije mogao negirati pošto su spomenute žrtve ekshumirane i identificirane prije par godina.

Što se to ustvari obilježava 27.srpnja, od strane vlasti i dijela stranaka u Hrvatskoj, kao dana navodnog “ustanka naroda i narodnosti Republike Hrvatske protiv fašističke vlasti u NDH 1941.g.” piše  I Dubravko Jošić  bivši djelatnik MORHa i sudionik Domovinskog rata.
“Komunistička laž koja je 75 godinu podhranjivala mit o nekakvom ustanku protiv fašizma i danas je aktualna, u novoj hrvatskoj državi.
U državi koja je doživjela isti takav “ustanak” 1991.g., počevši od masakriranja policajaca u Borovu selu, preko Plitvica pa do nebrojenih strahovitih zločina nad hrvatskim narodom do Oluje 1995.g., od strane istih onih koji žele i danas reći da je svaka hrvatska država – fašistička. I protiv koje uvijek ustaju nožem i sjekirom.
Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 10. travnja 1941, nastupile su pretpostavke prema kojima su protivnici opstanka bilo kakvog oblika hrvatske države mogli započeti s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja.
Inicijatori su bili pripadnici Srpske radikalne stranke odnosno četničkog pokreta u dijelu općine Donji Lapac i Srb –
pop Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković, Ilija Zečević, Miloš Torbica, Jovo Keča.
Tom su se “ustanku” pridružili komunistčki velikosrbi Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević, Niko Novaković-Longo, Gojko Polovina, Boško Rašeta i Đoko Jovanić kasnije istaknuti generali partizanske vojske.

Tijekom ustanka u Srbu koji je započeo 26. srpnja 1941. godine, četničko-komunistički ustanici ušli su u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba te okrutno pobili sve članove 6 obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od tri do 14 godina. Žrtve su pretpostavlja se, žive bačene u obližnje jame – u jamu na Dabinom vrhu, Srpskome Klancu te u jamu Golubinku.

Slijedio je teroristički napad na hrvatske hodočasnike iz Drvara i masovno klanje i ubijanje zarobljenih civila i svećenika.
Hrvatski hodočasnici krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od tamo preko Oštrelja do Drvara.
U kompoziciji vlaka bilo je desetak putničkih vagona u kojima su se kao putnici nalazili vjerski hodočasnici, a među njima i jedan ustaša i dvojica domobrana, ali nenaoružani jer nisu išli u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. Svjedočenje o četničkom napadu na hrvatske civile iz Drvara sačuvao je za povijest velečasni svećenik Svete Katoličke Crkve, msgr. Branimir Župančić, koji je pošteđen jer je netko rekao da je Slovenac a ne Hrvat.

Prva žrtva krvavog pira i oružane pobune srpskih ekstremista postao je drvarski rimokatolički župnik Waldemar Maximilian Nestor. Naime, prilikom povratka župnika Nestora s hodočašća, njega i putnike u vlaku napali su četnici koji su ih, pod vodstvom srpskog ratnog zločinca Damjana Željkovića, na željezničkoj stanici u Vagnju na području Trubara kod Drvara, istjerali iz vlaka, između postaja Lička Kaldrma i Hrnjadi i odveli zarobljene Hrvate do jame Golubnjače gdje su ih zaklali odnosno pobili i bacili u jamu kako bi prikrili ovaj teški i strašni zločin.

Toga 27. srpnja 1941. ista vojska je poslije nedjeljne mise uhitila Jurja Gospodetića, mladog svećenika Banjolučke biskupije i župnika u Bosanskom Grahovu, koji je rođen u Postirama na Braču 9. siječnja 1910.
Nakon što su ga uhvatili, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli, ne zna se za njegov grob.
Da nabili ga na ražanj i ispekli !!!
Dalje, krvavi pir nastavljaju četnici pod vodstvom Milana Šijana, Vojislava Mileusnića i Milana Tankosića iz Srba koji 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama.
Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.

Pobuna u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. bila je organizirana od pripadnika četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja.
Svrha pobune bila je stvaranje «velike Srbije» prema spisu «Homogena Srbija» čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke.
Spis je izdan 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tomu se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste «velike Srbije».”

Naime zna se kada je osnovan Sisački odred ,prvi partizanski odred.22.lipnja 1941.
Prvi Srpski partizanski odred osnovan je puno kasnije  7. srpnja 1941.
-Prvi problem koji je mučio velikosrpske elemente je datum.Nije se smjelo dopustiti da Hrvatska bude prije Srbije u dizanju ustanka.Jer Srbi su u svemu morali biti prvi.
-Drugi problem je što je u osnivanju 1 Sisačkog partizanskog odreda bila samo jedna Srpkinja-Nada Dimić kasnije odlikovana za Narodnog heroja.
-Treći problem je bio što je ustanak u Srbiji bio sve samo ne spreman.Velika većina Srba u to vrijeme priključuje se Dražinim četnicima ,koji su tada još prikrivali suradnju s Njemcima.
-Četvrti problem je bio taj što je Užička reublika brzo i neslavno propala pa je Tito s vrhovnim štabom morao bježati u BiH ,jer je u Srbiji partizanski pokret zamro,većina Srba se okrenula Draži i vladi u Beogradu ,dok je u isto vrijeme u ostalim djelovima Jugoslavije bijesnio rat protiv Njemaca.
-Peti problem je bila nacionalna pripadnost partizana koja nimalo nije išla u prilog tvorcima ideje o genocidnom Hrvatskom narodu.
U odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je imala najmasovniji pokret otpora i podnijela relativno najveće žrtve. Čak 70 posto boraca bilo je mlađe od 25 godina, Hrvatska je imala 251 partizanski odred, 78 brigada i 17 divizija. Od sedam korpusa, pet je bilo hrvatskih, ukupno 230 tisuća hrvatskih boraca, koji su se u posljednjih pet mjeseci rata borili protiv pola milijuna njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih snaga. Od 206 tisuća mrtvih boraca, 64 tisuće bilo je hrvatskih.
 Sisački je odred bio prva antifašistička vojna postrojba u Hrvatskoj, Jugoslaviji i okupiranoj Europi.Osnovan je na dan napada nacista na Sovjetski Savez.Znači nije se čekalo da Staljin raskine pakt s Hitlerom kao u Srbiji.
Osnutak sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je, aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske.
Ovaj podatak  na koji sam naišla nije sasvim točan, odnosno  Sisački odred da, ali  samo kao odred ili vojna postrojba, ali kao prva stvarna pobuna ili ustanak protiv fašizma u Europi bile su Proštinska buna i malo kasnije Labinska republika u Istri i to još 1921 godine. što je  nešto neosporivo.

Još u vrijeme okupacije (od 1918. do 1920.) Italija je započela s politikom asimilacije istarskoga hrvatskog življa. Fašisti, neometani od vlasti, provode nasilje nad slavenskim pučanstvom. Zatvaraju se hrvatske pučke škole, klasična gimnazija i Ženevska preparandija u Pazinu. Za Istru nastaju dani nasilnoga talijaniziranja i zatiranja hrvatskoga identiteta. Perfekt Julijske Venecije, kojoj pripada i Istra, u ožujku 1923. zabranjuje uporabu hrvatskoga jezika u upravi, a kasnije 1925. kraljevim dekretom i na sudu. Konačni udarac hrvatskome školstvu zadaje tzv. Školska reforma ministra Giovannija Gentilea od 1. listopada 1923. U školi je nastavni jezik isključivo talijanski. Učitelji su Talijani  dovedeni iz Italije ,koji budno prate da učenici međusobno ne govore hrvatski.Kazne su surove i za odrasle a kamoli za djecu, klečanje na krupnoj soli,šibetanje,čučanje satima pod ljestvama ,a oni koji su i nakon nekoliko kazni ponavljali to onda teško kazneno djelo bili su i na ispitivanju u karabinjeriji ,a velike probleme su imali i roditelji .Godine 1927. ukidaju se sva kulturna i sportska društva, zadružne organizacije, gospodarski i kreditni zavodi. Buduća događanja u Istri je najavio sam Mussolini prilikom posjetu Puli, kada je rekao sa „ nižim rasom barbarskih Slavena treba koristit palicu“. Nazivali su ih  SLAVI SCHIAVI – ROBOVI!  Spomenuto „civiliziranje“ provodilo se preko fašističkih skupina (Squadre di combattimento) koje provode nasilja nad stanovništvom,A  koje onda jednako nasilno i odgovara.Nezadovoljni ovakvom politikom, žitelji Istre izražavaju svoje nezadovoljstvo koje su Talijani gušili u krvi. Veliki broj žitelja i intelektualaca bježi preko granice na Trsatu u Jugoslaviju. Najjači je emigrantski centar bio u Zagrebu, gdje je živjelo oko 7000 Istrana. Među njima i ekonomist i književnik dr. Mijo Mirković, poznat pod pseudonimom Mate Balota, profesor Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli (današnjeg Filozofskog fakulteta) i glazbenik Slavko Zlatić. Jedan dio iselio se i u SAD i Južnu Ameriku, ukupno oko 50 000 stanovnika napustilo je Istru zbog fašističke diktature.Seljacima Proštinskih sela je dozlogrdilo.Radi se o selima u priobalju:Kavran,,Šegotići,Pavićini,Vareški,Veliki i Mali Jovići,Peruški,Išići,Krnica i Rakalj,Cveki,Cukoni i Mutvoran. Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora, započeta je  početkom veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. oboje su bili pokušaj otpora ugnjetavanoga stanovništva fašiističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije i Rapalskog ugovora, uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Proštinari su se povezali s rudarima i s njima trampili puške za dinamit od kojeg je bombe izrađivao Josip Vareško i Ivan Karlić. Puške su dijelom sakrili nakon raspada Austro-Ugarske  monarhije, a dio su dobili od simpatizera unutar kasarne u Kavranu. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su eskadre upadale u istarska  sela. Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2–3.veljače 1921 iz Marčane tražeči Ciligu ,pa pošto njega nisu našli pokrali  su pršute i njih odnijeli kao “pljen”., drugi sredinom ožujka tražeči Ljubodraga Brkića i Demekrija Čurkovića s kamionom ,poznate borce za nacionalna prava Hrvata u Istri. Pa pošto nisu ništa našli ,produžili su po Ciligu ,no on je pobjegao ranije.Tada su upali u gostionicu na križu(raskršće koje povezuje Proštinu, tukli goste i vlasnika Ivana Macuku te im rekli da će Ciligi zapaliti kuću ,ako se u roku od osam dana ne iseli iz Istre, a treći poč. travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je dr. Ante Ciliga (poznati ljevičar  i pisac,a ujedno i disident i žestoki kritičar Tita i Staljina,zbog čega je i  bio zatočen  i u Sibiru) Postrojbe regularne talijanske  vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih škvadra upale su u proštinska sela 5 travnja.1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka.Fašisti su i civile koristili kao živi štit, spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom tal. vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.Premlaćivani su danima i mnogima je bilo ozbiljno narušeno zdravlje ,no mnogi su doživjeli dan kada su Talijani kapitulirali. Iako su slomili otpor fašistički eskadroni više nikad ,sve do dolaska Njemaca nisu dolazili u taj kraj.Da su proštinari bolje surađivali s Labinskim rudarima daljnji tijek povijesti bi  možda bio izmijenjen.Nažalost nisu.!

Iznosim povijesne činjenice koje su mi poznate i po pričanju moga Nona i moje mame ,jer potječem iz tog kraja u kojem je seljak tako rano unatoč bijedi i siromaštvu odlučio dići glas protiv Talijansko-fašističkog terora protiv pokušaja asimilacije,nasilnog mjenjanja imena i prezimena. Iako je to bilo nekoliko mjeseci prije uspostave fašističke vlasti svi Talijanski akteri su bili članovi Musolinijeve stranke , a kojima su se pridružili i domaći izdajnici.
Istarski rodoljubi bili su prvi stvarni antifašisti, kao i prvi sisački partizanski odred, a ne četnici koji su ubijali i klali Hrvate.

Što se to onda obilježava u Srbu 27,srpnja 2017 godine?

Jesmo li mi Hrvati doista mazohisti kada dopuštamo i popuštamo da četnici u Hrvatskoj otvoreno slave  i obilježavaju masovna obojstava Hrvata?

 

 

Oglasi